" I znaš mili, još uvijek te volim. Svakim danom sve više i više. Svakim dahom sve jače i jače. Još u meni tinja nada da ćemo nekada biti zajedno. Zajedno sretni. Obećao si mili, a rekao si da ti nikada ne kršiš obećanja, zar ne ? Čekam te na starom mjestu mili. Tamo gdje je ostalo moje srce..."
22.05.2012. u 16:31 | 0 Komentara | Print | # | ^Oni ne pričaju o njoj... A ja se ne raspitkivam
"Na bogojavljensku noć...
Peku se kesteni, lome se pogače, a venci smokava i praporci se pokače
U prednjoj sobi moga baće... To je već navike moć
Bez slova poziva, društvo se sastalo pod istom ikonom,
Za crnim švapskim astalom što pamti svadbe i daće
Redak sam gost u starom kraju...
Al' znam šta misle, i u snu
I oni mene kanda znaju... Jer čak ni pripiti ni da mi pomenu nju
Čudna je zverčica strast...
Od one ljubavi, zbog glupe svađice...
U buri ćutanja potonule su lađice
I minus na kraju salda?
Dal' grom odabira hrast?
Ili se to pak hrast munjama nametne?
Za to baš nemam reči bog zna kako pametne...
To je ta sudbina, valda?
Bila je moja zlatna šansa... A tek sam načeo svoj krug
Moj mali verni Sančo Pansa... Moja ljubavnica...
Saborac... I moj najbolji drug...
Oni ne pričaju o njoj... A ja se ne raspitkivam
Ukrstim politru i noć... I tu i tamo na taj krst se prikivam
Već me i Dunav pretiče... Moja me senka spotiče
Al' ništa mi se ne tiče... I malo šta me pomera i dotiče
Sem, možda, nje?
Kad đavo precepi špil...
Sve krene naopaka, svale se vanglice, zadrema kum,
I nešto nisu ove "london štanglice"
Ko kadgod, u doba slavna?
Pogrešno uklopljen stil...
Kinesko posuđe, salvete heklane,
Model iz izloga a cipele od preklane
No, rizling sve to poravna
Već me Dunav pretiče... Već me senka spotiče
Ništa me se ne tiče... Ništa me ne dotiče..."
Napisala sam puno priča o "nama", doduše u 3. licu, ali znam da da bi prepoznao glavne likove kada bi, kojim slučajem došao do njih. Više puta mi je palo na pamet da it nekim tajnim znakom omogućim da otvoriš vrata i zaviriš u moje riječi bačene na papir, nespretno nakucane na računalu, ali nisam skupila hrabrosti... bojala sam se tvoje reakcije. Hoću li biti predmetom ismijavanja? Glupača koja se nije riješila prošlosti? Možda bi bilo sasvim drugačije. Možda bi se javio, došao, zagrlio me... Samo bih voljela da vidiš koliko mi nedostaješ, koliko te volim i želim. Patetika. Ma neka je! Imam potpuno pravo misliti da je moja ljubav prema tebi jedina prava ljubav na svijetu.
Vrtim u glavi razne scenarije, pripremam se za ulogu i učim tekst koji bih izgovorila da se jednom sretnemo. U isto vrijeme teku suze i smijem se, jer rekla bih ti da si lud, blesav, kukavica, da te volim, da si moja jedina ljubav i da te želim. Svašta bih ti rekla, samo kad bih imala prilike.
O, kada bih samo znala da si moje posljednje riječi shvatio ozbiljno, ali ne krivim te ako nisi. Ma tko bi normalan vjerovao u iskazane osjećaje i ljubav u onoj režiji. Ja u vjenčanici, a ti gost na slavlju lažne ljubavi. Nikada neću zaboraviti tvoj ulazak u salu u onoj bež kombinaciji. Kada sam te vidjela svojoj sam prijateljici, koja je tu večer bila moja desna ruka, svjedok cijele ceremonije, osoba koja ima važnu ulogu na svakom vjenčanju i koju zovemo kumom, rekla da bih sve ostavila i otišla s tobom da si došao dan ranije i tražio to od mene. "Znam", rekla je i stisnula mi ruku. Moja je kuma te večeri zaista bila svjedok kao malo tko!!!! A zatim smo zaplesali. Ti i ja. I baš kao što smo mi klizili po plesnom podiju, iz mene su klizile riječi. Sa sasvim laganim osmjehom na licu, čvrsto me držeći oko struka, slušao si kako govorim da smo te večeri mogli slaviti naše vjenčanje, da smo bili kukavice koji su se bojali priznati da se vole. I eto, netko je smatrao zgodnim ovjekovječiti naš ples, fotografija leži u kutiji sa nekim dragim slikama, a tebe su pred jutro izveli van. Od tada te nisam vidjela..., a želim. Želim te svakog jutra kad otvorim oči, želim te prije sna, sanjam te.
Čeznam za vlakovima kojima si dolazio, peronima na kojima smo se grlili, glupim serijama u podne koje smo skupa gledali, kavama, utakmicama, usisavanjem tvoje sobe...nedostaju mi tvoje razglednice koje si slao, a u kojima si samo napisao svoje ime, a najviše mi nedostaje tvoj glas i miris. Ne znaš kao me to ubija, ne znaš kako boli godinama lažno se smijati, živjeti od sjećanja. Raspadam se na tisuće i tisuće komada i nije mi važno, želim samo još jedan susret s tobom pa nek sve ode dovraga.
SAMO MI SE JAVI
Ugasili smo davno petrolejke i luči
i posjekli su kesten za telefonske žice
Sad mogu na daleko da pitam gdje su ptice
i kako sada živiš u našoj praznoj kući
U svakom neko brine u svakom neko čami
i stignemo pred vrata al' bojimo se ući
A tako malo, tako malo treba kad misle da su sami
da zazvoni telefon u našoj praznoj kući
Reci da ni ovo nije tako loše
reci da je teško reci što god hoćeš
Al' samo mi se javi samo se oglasi
da ti makar telefonom ljubim sjede vlasi
(N. fosili)
"...I sve mi se čini da ne postoji način
Da mu objasnim tebe, jedinu pravu..."
(Đ. Balašević)
. . .
...a onda shvatih, na prepad
da te volim, ko nekad
vreme samo raspiruje plam...
...nikom ne pričam o tome...
"Sve prave su ljubavi... tužne?
Ma, ne, otkud to?
Sve prave su ljubavi tajne...
Jednostavno smo se uhvatili za isti taksi, kao u crno-belom filmu. Pomislih da je došla iz Provincije (odakle bi inače autobus već u pola osam ujutro stigao u Grad?), i gledajući njen mali žuti kofer, pade mi na pamet mamino proročanstvo da ću svoju nevjestu najsigurnije poznati po tome što će čitav miraz umeti da upakuje u tufnastu svilenu maramu..."
(Dodir svile, Đ. Balašević)
I Dunav laže...
Dođi... javi se... nekako...negdje
Padam...
da ima ga više od suza mojih
jer nik'o ne zna, pa ni sam Dunav
koliko sam željan usana tvojih...
Dobra ti noć, bivša ljubavi
Bože, imaš li isti broj
znam da nisi sama i da ne misliš o nama
fališ mi...
Ostaje mi to što se volimo!
01.03.2009. u 13:35 | 4 Komentara | Print | # | ^"A ja sam poželio da budemo sami…
Odavno još…
Ali tu se ništa nije promijenilo ni za posljednjih jedanaest novembarskih i prva dvadeset i dva i po decembarska dana…koliko se nismo vidjeli…
Naravno, nisam to rekao na glas…
Zašto?
Eh, zašto…
Duga je to priča…
Zato, recimo što su se u to vrijeme filmovi uglavnom završavali tako što kauboj na kraju u zoru odjaše sam…
I gotovo…"
(Balašević, Đ.)
KADA LIŠĆE BUDE ŽUTO
Kad ti u srcu zapjeni more
pomisli na nas i bit će ti bolje
Protekle slike svih naših dana
odmotaj iz tog finog celofana
Kada lišće bude žuto
kao mjesec iznad grada
Ljubit ću te, ljubit ću te
Ljubit ću te draga...
Kada u vrtu zrele dunje
zažute se poput zlata
Ljubit ćesšme, ljubit ćeš me
Ljubit ćeš me draga...
Sjećanja nekad nabiru bore
naša su lijepa i bit će ti bolje
Na svaku suzu nacrtaj osmijeh
ne budi tužna srest ćemo se opet...
sasvim sam sigurna.....
ZEC NA MJESECU
"Legenda kaže da su jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji živjeli zec, lisica i majmun. Kako su bili jedini stanovnici te zemlje, zavjetovali su se jedni drugima da će živjeti u slozi i ljubavi, i time nekako doskočiti silnoj usamljenosti koju su osjećali.
Visoko na mjesecu, iznad njihovih glava, živjeli su bogovi i promatrali ih s nevjericom. Nemoguće – mislili su bogovi – pa čitav je svijet ispunjen mržnjom i zavišću, kako onda ove životinje žive u takvoj salozi? Stoga bogovi odlučiše da jedan od njih siđe i ispita snagu životinjske vjere. Legenda kaže da se na Zemlju spustio bog po imenu Taishakuten, prerušen u starog, nemoćnog čovjeka.
- Pomozite mi, molim vas – rekao je starac životinjama – čeka me dugo putovanje, gomila nesvršenih poslova, a slamam se od gladi i žeđi.
Vidjevši u ovome priliku da dokažu svoju plemenitost, majmun i lisica se rastrče šumom i za tren oka donesu pred starca gomilu hrane.
Zec također pojuri šumi, ali kako je bio malen i slabašan, nije uspio donijeti ništa što bi moglo pomoći nemoćnom starcu.
Posramljen se vratio pred Taishakutena rekavši mu:
- Žao mi je, ali nisam pronašao baš ništa. Pokušat ću još jedanput, a ti budi dobar pa u međuvremenu pripali malenu vatru.
Ponosno se šepureći pokraj starca, majmun i lisica su s podsmijehom promatrali malenog zeku kako nanovo trči prema šumi.
Nakon nekog vremena zec se vratio ponovno ne donijevši ništa. Zastao je na trenutak, tužno pogledao starca i skočio usred plamena, pretvarajući se u zalogaj koji će spasiti nemoćnog čovjeka.
Leganda kaže da je Taishakuten, dirnut ovom nesebičnom žrtvom, odlučio zeca povesti sa sobom na Mjesec.
Od tada je prošlo mnogo vremena, ali i dan danas, u noćima punog mjeseca, podigni glavu i zagledaj se u žuti krug na nebu. Promotri pažljivo i vidjet ćeš zekinu siluetu. On živi tamo gore, jer dobri ga je starac poveo sa sobom.
Ili tako barem kaže legenda.
Jednom davno, netko koga sam volio ispričao mi je ovu priču.
Spremio sam je u neki daleki kutak svog pamćenja, i svih je ovih godina ljubomorno čuvao samo za sebe. Putovao sam, bančio, uzdisao, svađao se, mirio, cvilio, patio, radovao se, pisao, pjevao, češkao se iza uha, radio sve i svašta, ali sve to vrijeme priča o zecu je stanovala duboko u meni, kao nijemi svjedok nekog drugog vremena, vremena u kojem smo se još znali voljeti, vremena kada nas nije bilo sram hodati gradom držeći se za ruke.
Priča je stanovala u meni, čučala unutra, putovala sa mnom preko mnogih granica. Ali nikada je nisam prijavio carinicima, jer iskreno, jedva da sam imao hrabrosti prijaviti je i sam sebi.
Ipak, konačno, u noći punog mjeseca, odlučio sam je podijeliti s Tobom..."!
(Hrvoje Šalković: Zec na mjesecu)
DIVNO JE
"Divno je i ne događa se često, taman toliko da sam o njoj ovisan..."
-sjećaš se?
- - -
Oprosti, nisam stigla. Nedostaješ mi...
Lijepo se provedi tamo dolje!
Ljubim te!
POBUNJENI DUSI
" Koliko li je nesretan čovjek koji zavoli jednu djevojku, odabere je za svoju životnu suputnicu, pred njom lije znoj s čela i krv svoga srca, na ruke joj stavlja plodove svoga truda, a onda odjednom otkrije da je ona svoje srce, koje je pokušao dobiti uz silne napore, poklonila nekom drugom čovjeku da uživa u njemu i usrećuje se tajnama njegove ljubavi!
Koliko li je nesretna žena koja se prene iz bezbrižne mladosti i otkrije da se nalazi u kući čovjeka koji je obasipa novcem i darovima, ukazuje joj sve počasti, ali nije u stanju srce joj dotaknuti živim plamom ljubavi, niti je u stanju njenu dušu zasititi nebeskim nektarom koji Bog toči iz očiju muškaraca u srce žene!..."
(H. Džubran, Pobunjeni dusi)
16 DANA
« - Bila bih najsretnija kada bih mogla primiti tvoju ljubav- ponovila sam mu, potpuno iskreno, još jedanput.
- Nikad nisi dopustila da ti pomognem da se iz toga iščupaš.
U Tvrtkovu glasu prvi se put osjetila optužba. Da je nisam prepoznala, možda bih mu i priznala da sam često zaspala misleći na njega, da sam bezbroj puta krenula prema njemu kako bih mu pružila mogućnost da me poljubi, a onda bih se naglo predomislila, da sam se radovala pripravljati domaći čaj, kupljen na ivanovačkoj tržnici, i sjediti s njim zimi u polumraku, dok je vano padao snijeg koji ga je, znao je reći, na neki čudan način podsjećao na moju naivnost.
Ali da sam to rekla, morala bih to poništiti dodatnim i za njega bolnim činjenicama: da sam u snu ipak ljubav vodila s Petrom, da sam se bojala njegova poljupca jer mi u njemu usne ne bi bile dovoljno podatne i vlažne kao što su to bile u trenucima kad su se predavale Petrovim, da sam kupovala domaći čaj u kojem je bilo osušenih cvijetova lipe, onaj čiji je okus najviše volio upravo Petar.»
(Julijana Matanović: Bilješka o piscu)
Ne, ne opraštam se ovime od tebe niti se opravdavam tražeći tvoje razumijevanje za sve moje postupke. Razumijevanja ti nikad nije nedostajalo... i nikada nisi otišao, još uvijek si tu. Nikada neću zaboraviti riječi koje si mi rekao jednog ljetnog dana 2005. godine. Sve će to živjeti u meni točno onoliko dugo koliko dugo ja budem živa. Nešto više ti ne mogu obećati. Možda i bolje!
SANJALA SAM...
Sanjao sam noćas da te nemam,
Da ležim budan na postelji od snijega
I tiho, tiho,
Neka druga žena
Moje ime doziva kroz noć...
Ružan san.
Vidio sam u snu ljiljan bijeli
Crne konje i svatove bez pjesme...
I tiho, bez glasa,
Odlaze nekud
Neki dragi ljudi
Gdje, a gdje...?
Ružan san.
Hej, noći, stani!
Zora nek svane!
Neka zora svane.
. . .
"Zahvalan sam sto sam te uopće našao..
Mogli smo projuriti jedno pokraj drugoga kao dva zrnca svemirske prašine. Bog, svemir, ili ma kako odlučili nazvati te velike sustave harmonije i reda, ne priznaju zemaljsko vrijeme. Za svemir se četiri dana nimalo ne razikuju od četiri miljarde svijetlosnih godina.
Nastojim to uvijek imati na umu.
Ipak sam samo čovjek. A sva ta filozofska racionaliziranja koja mogu smisliti ne sprečavaju me da Te želim svakog dana, svakog trenutka, kao sto ne mogu spriječiti ni nemilosrdni vapaj vremena, vremena koje ne mogu provesti s Tobom, u svojoj glavi..."
Posljednji kauboj Robert
"Postoji plan da te anđeli ukradu,
il’ bar na čas da te vrate među njih,
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i traži rimu za glavni stih.
Postoji put koji namernike bira,
tajnovit drum uvek najboljima sklon,
jer nekad nebo samo crne dirke svira
i traži notu za taj ton."
(Đ. Balašević)
SONET XVIII
Da kažem, da si poput ljetnog dana?
Ti više imaš dražesti i milja;
Pupoljke majske vihor kida s grana,
A ljetno vrijeme prekratko je zbilja.
Prevrelim kadkad nebo sjaji okom,
A često opet pomućeno sja,
I lijepo sve zastranit kadkad zna.
Il slučajem, il stalnim svijeta tokom.
Al tvoje ljeto cvast će kroz vremena,
Izgubit neće nikada ljepotu,
A smrt se neće hvalit, da si njena,
Kroz vječnost ti ćeš ostat u životu.
Dok ljudi dišu i dok oči sjaje,
I ovo živi, život tebi daje.
(William Shakespeare)
KUPUJEM... PRISTAJU UZ TVOJE IME
Puše bura, a nebo su sakrili crni oblaci. Mene griju neki mili zvuci i sjećanja, čitam tvoja pisma i poruke, dozivam tvoju sliku u sjećanje. Znam, misliš da sam otišla, zaboravila sve, ali nisam. Sjetila sam te se tisuću puta onog dana za koji si mislio da mi je poput svih drugih i da je u mojoj ludoj glavi ispario događaj vezan uz taj datum. Sjetila sam se, ali nisam se javljala i ne pitaj me zbog čega. Je li to bio inat ili strah ne znam, ali znam da sam u tom trenutku mislila da je tako najbolje. Neki događaji su suviše blizu i bojala sam se da ovo između nas ne poljulja moju odluku. Danas me više nije briga. Previše mi nedostaješ i ne zanima me koje će posljedice donijeti tvoja poruka, pisamce ili poziv!!!!
Znaš gdje ćeš me pronaći...
"Ne postoji tako okrutna kazna kao patnja žene koja se zatekne između muškarca kojeg voli i drugog koji voli nju..."
AKO VOLIŠ ME...
Ako voliš me, dat ću sve
šta san ti dužan
Ako voliš me, prostit ćeš mi grije
Pokaja san se, pusti srce da se
smije
NAJLUĐA NOĆ - S RAZLOGOM DA JU TAKO NAZOVEM
“UZDAHNI JOŠ,
PO KO ZNA KOJI PUT,
SKLOPI LAGANO KIŠOBRAN,
NE RECI NIKOM ŠTA SE TO NOĆAS ZBI,
MOŽDA JE SUTRA SUNČANI DAN…”
Reci mi zašto!? Zašto si se u najluđoj noći, kada se ljubimo sa našim najdražima, kada izmjenjujemo najljepše želje i nadamo se njihovom ispunjenju, zašto si se sjetio mene i čestitao mi novu godinu? Toliko dugo ni glasa od tebe, čak ni službene čestitke za rođendan i onda sada kao grom iz vedra neba tvoja poruka! Nisam te zaboravila, nikada to neću ni moći, samo dugo vremena nisam mislila na tebe, nisam te sanjala, nisam kopala po sjećanjima. Hvala ti što si opet srušio moje pokušaje da te potisnem negdje u dno srca i da tamo ostaneš. Ne ljutim se...zbunjena sam...tražim odgovore na pitanja, a nema mi ih tko dati. Što te sjetilo na mene? Možda neka pjesma, način na koji je zapalila cigaretu ili kako te zagrlila i šapnula ti na uho kako ti želi sve najbolje i kako ne želi da odeš. Je li tvoje srce zatreperilo, da li je ruka zastala, neodlučna hoće li stisnuti tipku koja će poslati poruku, da li si bolju polovicu jače stisnuo i zagrlio osjećajući neiskrenost...ili si bio sam. Svi ovi scenariji vrte se po mojoj glavi jer zaista ne znam ni gdje si ni kako si, jesi li sam ili ludo zaljubljen. No, kako bilo nisi me se sjetio tek tako, iz čista mira niti iz neke kurtoazije...a ne, dobro te poznajem i ma što god ti rekao ja znam da i ti još uvijek osjećaš nešto za mene, jedino što je kasno za nas. Nisam mislila da ću ikad reći tu frazu: «Kasno je», ali bojim se da je. Previše vremena smo se pravili ludi, igrali se jedno drugim, dolazili i odlazili. A ako će ti nešto značiti, ako će ti dati snage kada padneš, pružiti ti sigurnost i nadu onda ti ponavljam da ću te voljeti zauvijek...
KRAJ JOŠ JEDNE
Odlazi još jedna. Neka, nije mi žao... jer nije mi donijela puno radosti. Sljedeću molim da mi da snage, jer snaga je definitivno nešto što mi treba, nešto čega mi je ponestalo.
Tebi čitaoče želim:
Želim ti istinu da bi naučio odlučivati
Želim ti sumnje da naučio sigurnost,
Želim ti strah da bi naučio opreznost
Želim ti hrabrost koja će te održati čvrstim...
A iznad svih ovih želja
Jedna se želja izdiže iznad svih
Želim ti nadu i ljubav
Želim ti poraze da bi naučio poniznost
Želim ti uspjeh da bi naučio letjeti
Želim ti radost i još mnogo toga više...
Jer iznad svih ovih želja
Jedna se želja izdiže iznad svih
Želim ti nadu i ljubav
I kad stojiš i suočavaš se sa sutrašnjim danom
Kad život postane težak i mučan,
Znaj da uvijek postoji netko tko vjeruje u tebe
S vjerom, nadom i ljubavlju
Stoga je moja želja za tebe
Vjera, nada i ljubav...
Želim ti da se uvijek držiš svog smisla za humor koji je uljepšao živote svakog koga poznaješ...
Želim ti da nastaviš pokušavati dosegnuti zvijezde...
Želim ti da u potrazi za istinom otkriješ da je ona oduvijek uz tebe...
Želim ti da budeš dovoljno snažan da svoje želje i snove održiš živima...
Želim ti da napraviš više od običnih koraka i otkriješ nevjerojatne rezultate koje ćeš postići...
Želim ti da ti nikad ne nedostaje gumenih bombona kako bi dijete u
tebi bilo stalno budno i nasmijano...
Želim ti da nikad ne izgubiš smisao za istraživanje i da otkriješ sve tajne koje te intrigiraju...
Želim ti da uvijek budeš strpljiv s problemima i da znaš da će se svi oblaci prije ili kasnije razići te napraviti mjesta predivnom suncu koje priželjkuješ...
Želim ti da budeš nagrađen prijateljstvima koja postaju sve bolja i bolja i ljubavlju koja će blagosloviti tvoj život zauvijek...
Želim ti da ustraješ pri svakom izazovu, prepoznaš svaku priliku i da zadobiješ znanje kojim ćeš svaki dan učiniti posebnim...
Želim ti pregršt materijalnog bogatstva za miran zemaljski život znajući da nikad nećeš zaboraviti da su prava bogatstva života osobe koje te vole i prijatelji čija je vrijednost neprocjenjiva...
Želim ti da znaš da sutra držiš u svojim rukama i da će put do tamo biti ispunjen kreiranjem onog što će biti dio tvojih najdražih uspomena...
I želim ti da se uvijek sjetiš, pri svakom koraku na tom putu, da te netko voli više no što ijedna riječ može opisati...
maleni...mislim na te 31.12.2006. u 17:59 | 0 Komentara | Print | # | ^
A more ume nemilosrdno da se primiri…
Katkad me, eto, oseka danima i danima ostavi nasukanog i samog…
Ali delići Onog Talasa zapali su u svaku božju pukotinu Ove Stare Stene
I ma šta da se desi
U meni će zauvek ostati ona so…"
(Balašević)
Eto, baš tako si ti u meni i ponekad pomislim da sam isprala sve tvoje mirise, dodire i poljupce i prevarim se. Izvireš iz svake moje pore nanovo i bacaš me na koljena... 28.12.2006. u 16:44 | 1 Komentara | Print | # | ^
It's good to touch the green, green grass of home
Već više od godine dana, najmanje jednom mjesečno odlazim kući. Ukradem vikend i odem. Nedjeljom se vraćam...u suzama. Svaki put ista stvar... sjednemo u auto, mahnem dragim ljudima praveći se da sam sasvim dobro i onda krene. Gledam kroz prozor kuće, vinograde, polja koja nas okružuju, a suze klize niz lice. I pokušavam ja utješiti srce kako uskoro opet dolazim, kako moram na posao kao i svi drugi ljudi, kako nam treba novaca, ako za ništa onda da svojim nećakinjama kupim nešto lijepo ali sve je to uzalud. Ludo srce ne sluša, a razum me udara istinom kako se ljubav ne kupuje i ne zaslužuje poklonima. Onaj gore, kako god ga nazvali, zna da više od svega želim biti tamo i zna koliko patim i vidi i čuje kako ga zazivam i molim da mi pomogne, da mi da snage...uzalud, čini mi se. Pokušavamo od ovog mjesta gdje živimo stvoriti nešto nalik domu, ali ništa me ne veseli i ne raduje...ni nova garnitura, ni zavjese... da mi stavite najljepše i najskuplje stvari meni je sasvim svejedno, ja ću ovo mjesto i dalje zvati kućom....nikad domom. I bit će tako dokle god mi bude srce kucalo i dok me ne maknu odavde.
10.12.2006. u 16:10 | 2 Komentara | Print | # | ^PLIVA PATKA PREKO SAVE...
Napisala sam mu pismo, nakon dugo vremena.
07.12.2006. u 21:29 | 0 Komentara | Print | # | ^Zamijenit ću te gorim...baš
Iako te ljubim bezmjerno
Zamijenit ću te gorim, namjerno
Jer srce ti je trošno, nevjerno
Zamijenit ću te gorim ležerno...ležerno...
Jer ostati uz tebe
svoje vrijeme ti dati
I tijelo koje zebe
To se ne isplati...
I mada još te trebam, razmjerno
Zamijenit ću te gorim namjerno...namjerno
Jer proći će mi mladost i dragocjeni sati
I bolje mi je radost nekom gorem dati
I mijenjat ću te gorim
posvuda i stalno
Pred licem javnosti i ilegalno
I mada još te trebam, razmjerno
Zamijenit ću te gorim namjerno
I mijenat ću te gorim
posvuda i stalno
Pred licem javnosti i ilegalno....
PRVA ADVENTSKA NEDJELJA
Prva adventska nedjelja. Palim svijećicu prije ručka...odjednom kuću ispune zvuci pjesme «Driving home for Christmas» i više mi se ne jede, nisam gladna, oči se pune suzama jer daleko sam od onih koje volim. I on zna zašto sam šutjela cijelo vrijeme, a ja znam zašto on ništa nije pitao
03.12.2006. u 14:41 | 1 Komentara | Print | # | ^